nameless

DAN 319.

— Autor nameless @ 22:10
Danas je 319. dan mog novog života...
                                ***
Prošlost (ono što se voli)...
Ušla je sestra i spustila Ga na moje grudi. "Draga, upoznaj svoga sina" Otvorio je oči! Otvorio je oči i pogledao me! Nikada ništa neće i ne može se meriti sa tim trenutkom, trenutkom kada je On, moj Sin otvorio svoje prelepe okice i pogledao me . U trenutku sve je dobilo svoj smisao. U trenutku menjala bih ceo svoj život, sve ono što sam bila i jesam, za samo taj tren kada videla sam Ga. On je u tom trenutku bio i ostaće nešto najlepše što su moje oči ikada videle, plod jedne savršene ljubavi. Neverovatno je kako neke slike ostanu urezane u sećanju kao da smo ih tek juče gledali. Kada držite u naručju onu mrvu koju je vaše telo čuvalo svih tih prethodnih meseci tada svet staje. Kada držite u naručju plod vaše ljubavi onda i zvezde prestaju da pulsiraju, Zemlja da se okreće. Odjednom shvatate da vas sve prethodne ljubavi nisu mogle pripremiti na ovaj trenutak i ovu ljubav. To, tako bespomoćno, tako nežno, tako medeno- to je vaše dete. To je moj Sin. Znam, od danas celi život može da se okrene, ali ja imam ovaj trenutak kad sam Ga donela na Svet. Svi mogu da me napuste, ali imam Njega kome sam potrebna. Od tog trenutka svaka žrtva postaje sebi vredna, svaka borba dostojna, a novi dan smislen. A sve to, sve to da bi On, moj Sin živeo u svetu vrednom življenja, ispunjenog Osmesima, Pažnjom, Nežnošću, Ljubavlju. Od tog dana počinje najlepša životna borba, borba za budućnost naše dece. Ušao si u sobu očiju orošenih od suza. Pogledala sam Te, Tebe koga volim i tiho šapnula: "Ljubavi, upoznaj Našeg Sina!".
                             ***
Danas je 319.dan. On spava u drugoj sobi. Dugo sam stajala i posmatrala Ga. Taj spokoj daje mi snagu koja mi je potrebna, snagu da bi se borila da taj spokoj ostane što duže na Njegovom licu. Valjda ćeš sutra doći. Videćemo.

DAN 318.

— Autor nameless @ 22:14
Danas je 318.dan mog života.
                                         ***
Prošlost...
Koračam ka Tebi. Dugi veo se vuče po hladnom podu. U pozadini se čuju orgulje.Ljudi kraj kojih prolazim ustaju, uz osmehe, uz tihi aplauz. Negde u dubini moj Um ih konstatuje. Ja ne. Ja koračam ka Tebi. Vidim osmeh na Tvome licu. Onaj isti , nepromenjeni koji me je pre toliko vremena i privukao. U tom trenutku znam da koračam prema čoveku moga života. Taj dan, pred Bogom, Našim najvoljenijima sam Ti rekla Da. Rekla sam da uzimam Tebe, Čoveka moga života, i u Dobru i u Zlu, u Zdravlju i Bolesti, u Sreći i Tugi, dok nas Smrt ne rastavi. Toga dana pred Bogom si mi stavio prsten na ruku i  rekao Da, da ćeš me čuvati od svog Zla koje ovaj svet sa sobom nosi, da sam pred Bogom od danas ta, da smo pred Bogom od danas Mi. Do kasno u noć nismo videli ništa oko sebe- oko nas kao da se odigravala neka tuđa radost, sa nekim tuđim gostima, vinom, muzikom- a Mi? Mi smo u zagrljaju jedno drugog celu noć proveli na podijumu, zagrljeni, zaljubljeni, plešući kao da smo celi svet samo Nas dvoje. Šapnula sam ti: "Želim Nam da Naše misli uvek budu usmerene na budućnost, Naše uspomene neka počivaju u prošlosti, a Naša srca neka budu uvek tamo gde je ovaj trenutak".                    
                             ***
Danas Te još uvek nema. Delim ovaj dan kao što delim i svoje emocije- dok je On kraj mene srećna sam, moje srce raduje se svakom Njegovom osmehu. Sada kada On spava i kada ja ostajem sama sa svojim mislima jedino što osećam je ljutnja. I kada Te nema tu kraj mene, nekako postižeš da budem ljuta na Tebe.  
                                        
 

DAN 316.

— Autor nameless @ 21:25

Danas je 316.dan. Još uvek Te nema. Još uvek se sećam.

                                ***

Daleka prošlost...

Nevozan si. Nervoza izbija iz svakog pogleda, iz svakog damara. Zašto si nervozan? Danas nam je godišnjica veze. Ni prva, znam srcem ni poslednja. Želela sam negde da odemo. Ti&ja. Na neko mesto, posebno mesto, Naše mesto. Više nemam želje za tim. Nervoza je isuviše očigledna. Gledam Te kao prvi put da Te vidim. I po prvi put shvatam da ne znam šta je to što Ti se mota po glavi. Ipak odlazimo. Gradski. Gužva. Dah ljudi. Nervoza. Dolazimo. Ipak me uspeva opustiti rezak noćni vazduh, miris vode. I dalje nervoza. Sada se smejem sećajući se uzroka te i takve nervoze- koji se iz najvećeg straha pretvorio u najlepši san. Ustaješ. Pokušavaš pronaći mesto između svih tih tela. Ne znam šta želiš. Gledaš me, reči kreću. Prestaješ. Vidim Ti suze u očima. Klečiš. Uzimaš moju ruku i stavljaš mi prsten. "Da li bi me učinila najsrećnijim čovekom na svetu i postala moja žena?" "Da, da, da!" Ljubim Te. Suze mi same kreću. Bože, nisam znala da se i od sreće može plakati... Ljubimo se, plačemo. Čujem aplauz koji zamire u pozadini. Da, te noći sam Ti rekla DA. Da, te noći sam Ti rekla da me samo Ti usrećuješ, da si Jedini i Poslednji. Da volim Te. Dugo smo se ljubili i plakali srećni što smo u ovom gorkom svetu pronašli jedno drugo. Prva noć je noć kada si ušao u moj život- ovo je druga noć, noć kad si me po drugi put učinio najsrećnijom devojkom na celom svetu.               

                                  ***

Danas je 316.dan. On spava. Tebe nema. Nisam potpuna, ali nisi ni potreban.

 


DAN 315.

— Autor nameless @ 22:50
Nisi tu. Otišao si. Brzo ćeš se vratiti. Ovo trebaš uraditi da bismo vratili svoj Život nazad. Mislimo da su nam pored ovoga potrebne još dve stvari (još samo dve stvari) da Mi počnemo da živimo.Mislimo da je sledeća godina Naša godina.
Zašto me iznenađuje činjenica da mi ne nedostaješ? Jedino što mi smeta je ovaj grad...
Pokušaću... Pokušaću da iskoristim ovo vreme da se setim Nas, Nas kakvi smo nekada bili. Pokušaću da iskoristim ove naredne dane da stavim na papir Prošlost u kojoj smo se sreli, zavoleli. Prošlost koja Nas je spojila i dovela tu gde smo.
                                                            ***
Daleka, daleka prošlost...
Sedeo si. Tvoj osmeh je razoružavao. Nisi mi trebao. Nisam Te želela. Bila sam dete. Smatrala sam da sam sama sebi dovoljna, da je previše bilo boli da bih ikada ikoga pustila blizu sebe. Nekada deca umeju da budu toliko glupa... Pogotovo kada iz ove perspektive razmatraju te stare "boli". A Tvoj osmeh je razoružavao! Sve je izgledalo tako lako uz Tebe. Bojala sam se. Bojala sam se imati Te kraj sebe. Pobegla sam i od Tebe. Vratila sam se. Tebi. Sada znam, od tog prvog trenutka znala sam da Ti si Taj. Ne znam kada sam počela da Te volim, da li su prošli meseci, dani, minuti, možda sekunde- probudila sam se i shvatila da sam možda samo Tebe celi Život čekala. Probudila sam se i shvatila da volim Te. A Ti si bio tu uz mene i kraj mene, moj princ na belom konju koga sam oduvek čekala. Naučio si me da se ponovo smejem. Naučio si me da volim taj Grad, Naš Grad. Naš stan potamneo od memle, Naš krevet, Naše dve šolje za jutarnju- sve to toliko jadno, a toliko divno jer je samo Naše. Volela sam Te od jutra- kada si otvarao oči, ljubio me poželevši mi dobro jutro... Volela sam Te dok smo pili onu prvu jutarnju pitajući se da li tako izgleda kad se budiš kraj nekoga jutrima, piješ kafu, a i dalje imaš šta pričati. Volela sam Te dok Te čekam sa spremljenim ručkom. Volela sam Te kad me iznenadiš umornu u povratku sa postavljenom trpezom. Volela sam Te uveče kad me zagrliš, poljubiš i šapneš mi "Laku noć, ljubavi!".  Volela sam Te dok vodimo ljubav. Volela sam svaki sekund, svaki minut proveden sa Tobom! Ti si moj Princ, moj Anđeo bez krila, moj Pravi, moj Čovek, moja Ljubav, moj Taj! Svi pre Tebe su samo služili da shvatim koliko si Ti zapravo vredan. Koliko osmeha, pažnje, ljubavi, nežnih reči... Bio si moje Sve. U Tebe sam se klela. Za Tebe živela. Bio si moja Porodica, moj Prijatelj, Ljubavnik. Bio si moj svet. Karte su uvek bile otvorene, prihvatio si me sa mojom prošlošću, nedorečenošću devojke koja izrasta u ženu, tvrdoglavošću, mojim Ponosom. Prihvatila sam Te, sa Tvojom istorijom, Tvojim bubicama. Od početka smo znali šta jedno drugom imamo da ponudimo. Od početka smo to prihvatili oberučke. Od početka smo obožavali jedno drugo. Kakva je to viša Sila koja spaja ljude? Kako zna da si ti baš taj deo koji mi je čitav život nedostajao? Tada sam znala da sam našla Čoveka samo za sebe, Čoveka koji je čekao samo na mene. Smenjivali su se dani, nedelje, meseci, godišnja doba, godine a Mi smo se voleli. U tom Gradu, tom dalekom Gradu, tom Našem Gradu svo to vreme Mi smo se samo voleli...
                                                           ***
Odlazim u drugu sobu. Gledam Ga kako spava. I opet. Zbog Njega ovo pišem. Zbog Njega ovo ne smem da zaboravim. Zbog Njega moram da učinim Budućnost vrednom življenja.
Molim Te, učini da počneš da mi nedostaješ.
 

DAN 314.

— Autor nameless @ 23:19
Danas je 314.dan mog novog života.
Života koji mi je doneo promene koje sam želela. Života koji mi je doneo i promene koje nisam želela.
Za one malobrojne koji će ponekad pročitati ono što pišem- ja nisam pesimista, nisam osoba koja ne zna šta jeste život,  godine nose iskustvo: ja lepo živim, a o lošim pišem. Nisam ovde zbog sviđanja, broja komentara, mesta među najčitanijim, najkomenatarisanijim blogerima; znam kako blogovi funkcionišu: komentariši me- komentarisaću te. Ne, mene to ne zanima. Samo mi je potrebno da stavim na papir osnovu na kojoj mogu graditi dalje svoje odluke. Možda ću i citat nekog velikog Uma, pozajmiti, provući kroz svoje redove bez imenovanja- ne zamerite, ne prisvajam tuđu kreaciju, samo sa mnogim citatima sam se saživela kao sa putokazima kroz život, u toj meri da se više ne sećam ni imena ni porekla.  Nekada će moje pisanje biti jednostavno, lako razumljivo; nekada dvosmisleno, nesuvislo- ja nemam stil, ne robujem formi: pišem ono što mi trenutak donese.
Zašto onda ovo pišem? U jednom trenutku shvatila sam da bih preživela i možda po prvi put za ovih 314 dana pokušala da donesem blagovremeno ispravne odluke, moram negde zapisati ono na čemu će se moje odluke zasnivati. Internet je za sada moja jedina sigurna luka, mesto koje može da sakrije moje misli. Ono čemu se nadam jeste da ću uspeti da pronađem način da svojoj Sadašnjosti vratim Prošlost koja mi svih ovih 314 dana bezrezervno nedostaje, jer bez toga bojim se da moja, Naša Budućnost gubi smisao. A ako već shvatim vraćajući se iznova i iznova na ove redove da je Prošlost nemoguće vratiti, nadam se da će mi ovi redovi opet dati snage da stavim tačku, jer  Budućnosti koja se nadovezuje na ovakvu Sadašnjost nema perspektive. Opet, ne radim to sebično zbog sebe. Kad je čovek sam na kocki odluke su mnogo pojednostavljenije. Ovo radim zbog Nas. Zbog onoga što smo nekada bili. Ovo radim zbog jedne, jedine i najdivnije stvari koju mi je ovih 314 dana donelo. Samo zbog toga opstajem, borim se. Samo me to drži tu gde sam. Samo se zbog toga nadam.
Svaka odluka koju donesem bezmalo će uticati na tokove života mnogih, a najviše na Njegov. Zbog Njega moram da znam da je odluka koju ću doneti ispravna. Moram da znam da je to odluka koja će ga najviše sačuvati od ludila i besa koje ovih 314 dana nosi sa sobom. Moram da budem realna. Moram da budem objektivna. Zato ovo pišem- pomoćiće mi da hladne glave sagledam mnoge činjenice, da izvagam ono "za" i ono "protiv" i da odlučim gde smo tu između Mi, ako nas uošte više i ima.
 

Powered by blog.rs